Voljela bih da sam jedna od onih zapanjujuce lijepih, zgodnih cura ,punih samopouzdanja, koje zrace.. necim. Kako li mene ljudi vide? Nije moguce da bilo koga ama bas nimalo ne zanima sta ljudi misle o njemu. Nisam opterecena misljenjima drugim, ne daj Boze, nego bih samo, eto, voljela da znam, mozda nesto i promijenim. Da izgradim bolju sebe, kad vec ljepsu ne mogu stvoriti.

Ovaj dan je, do sada, bio poprilicno zanimljiv. Grozan, ali zanimljiv. Moglo bi se o njemu dosta pisati. Ja bih mogla, kad bih imala zelje, snage ili vremena. Ili pak rijeci...

Jedna scena me poprilicno, pa, dotukla. Muskarac sa suzama u ocima. Na obrazima.Na vec vlaznim rukama. Zasto mi je to privuklo paznju i izazvalo neki do tad nepoznat osjecaj? Vjerovatno zato sto nikad do sad nisam vidjela muskarca kako place, a i da jesam to bih najmanje ocekvila od takvog kakav je on. Mada, danas sam cula da je i prije plakao zbog moje prijateljice na skolskoj zabavi. Vidjela sam da je pio, glupirao se, ali ne i da je plakao. Radio je (radi i sada) svakakve gluposti zbog nje. Ona je uvijek bila, malo je reci, hladna prema njemu. Danas mu je, pak, prisla i razmijenila par rijeci s njim. Na moj nagovor, doduse (Zasto sam ja uvijek tako ..?). Eto jedne neobicne price!

Jedva cekam proljece! Istina, ova zima, posebno mjesec februar, je bila divna u punom smislu te rijeci. Istina, svidio mi se i jutrosnji miris kise. Istina je i da volim sva godisnja doba, zaista! Ali ,eto, treba mi proljece. Treba mi i da zavrsi ova skola, da sve zavrsi! Bojim se da necu uspjeti ostvariti jednu od dvije velike zelje- proci odlicnim uspjehom. Bar je to bilo iole ostvarljivo, a ni to necu uspjeti.

Imam dvije zelje, dvije najvece i trenutno najbitnije zelje. Da prodjem odlicnim uspjehom na kraju prvog razreda i da me neko voli. Da sam nekom djacaku najljepsa, najpametnija, najdraza djevojcica. Da voli miris moje kose, moje koze. Da sam nekom jedina i najbitnija osoba na svijetu. Nekog ko ce jedva cekati da uhvati moj nesigurni pogled u gomili ljudi. Nekog s kim cu slusati svoje najdraze grupe.. i ne znam eto, ne znam. Nisam nesretna. Naprotiv. Samo kazem da bi bilo lijepo da mi se te dvije zelje ostvare. Mnogo lijepo.

Razmisljala sam o online prijateljima. S njima cesto pricamo o stvarima o kojima ne pricamo ni s ljudima koje svakodnevno srecemo, a najcesce ta prijateljstva ostaju samo online prijateljstva i te osobe vjerovatno nikad u zivotu necemo ni vidjeti, ali ipak zauzimaju neko posebno mjesto u nasim zivotima. Nekad, recimo davno,kad sam tek pocela otkrivati fejsbuk, dodala sam jednu djevojku iz Srbije. Recimo da nas je zblizila MJ-ova smrt, te smo tako pocele pricati i otkrivati da imamo dosta zajednickih interesa. Zblizile smo se i postale vazne jedna drugoj. Pricale smo o SVEMU nekih godinu dana. Onda su nasi razgovori postajali sve rjedji i rjedji, dok se nisu sveli na to da se eventualno javimo jedna drugoj dva puta godisnje. Promijenile smo se i zanimale su nas neke druge stvari. Razdvajale nas granice. Ona vec dosta vremena nema profil na fb i toliko vremena u mome zivotu postoji samo kao sjecanje.
Koliko samo osoba, razlicitih licnosti prodje kroz nas zivot(mislim najprije i najvise na stvarni zivot), ostavi neki trag i onda odnosi izblijede ili te osobe samo nestanu, odsele se ili presele na drugi svijet. Vjerujem da je svaka osoba koja je dio mog zivota, mog malog svemira, tu jer mi je potrebna, tu je da naucimo nesto jedno od drugog, da stvorimo lijepe uspomene i kroz druzenje sa razlicitim licnostima zapravo formiramo sebe.

Sjecam se djevojcica s kojima sam se druzila kad sam kao mala bila u bolnici. Pitam se gdje su, kako su? Je li Ona prohodala? Pije li i sada hladnu vodu bez obzira na maminu zabranu da radi isto? Da li Ona i dan danas cuva slikovnicu kakvu je i meni poklonila, a koju sam ja, nazalost, izgubila? Vjerovatno ih vise nikada necu sresti, a ni imena im ne pamtim...

Usavsi u sobu s namjerom da citam "Dodir svile"(knjigu koju sam pocela citati na internetu i znala sam da tako mogu i nastaviti, ali nisam mogla odoljeti kad sam je ugledala na polici u biblioteci), primijetila sam na stolu knjigu "Orlovi rano lete". Odlozila sam "Dodir svile" i pocela citati omiljenu knjigu iz djetinjstva. Osim sto je knjiga zaista divna, imam prelijepa sjecanja vezana uz nju.
Ovo ne moze biti kraj posta! Trebam neku dobru recenicu za kraj!

Oh, by the way:

!

Eto, jedan luckast i djetinjast tekst. I postavlja se pitanje: Objaviti, ili ne? Da li umjesto ovog teksta baciti koji stih Indexa, tek da se zna da ponekad udjem na blogger?

To su dvije posljednje recenice teksta koji napisah prije par minuta, spremih ga i ostavih da se kiseli sa jos jednim nedavno napisanim tekstom sa slicnom tematikom takodjer izguljenim medju neobjavljenim tekstovima. Ipak sam se odlucila za tudje stihove umjesto dugo pisanog teksta u koji je ulozeno dosta emocija i truda s moje strane. Nisam sigurna zasto, ali eto jesam. Mozda zato sto i jedan stih Indexa vrijedi vise od mene same? Same...

"Ruke pruzam sada prema nekom ja se nadam vidjece ih neko tog trenutka ja cu biti sretan ruke moje neko ce da treba..."

Kako je Sarajevo divnoo!!! Zaista sam ocarana. Sto ljepotom grada, sto slogom ljudi. Neopisivo volim ovaj narod i Sarajevo. Voljela bih da sam sada tamo...